Veliki sufija, Ibrahim bin Edhem k.s.

Veliki sufija, Ibrahim bin Edhem k.s., jednom bijaše sultan od Belha. Napustio je vladavinu na ovom svijetu da bi postao kralj na budućem.

Posmatrajući njegov slučaj, mogli bismo pomisliti da smo mi oni koji traže i pronalaze, ali zaista nije tako. Allah Uzvišeni je onaj koji nas poziva, a mi se potom odazivamo.

Budući da smo u neznanju, mi često oklijevamo ne prihvatajući smjesta poziv Allaha dž.š. Mi tako čekamo, razmatramo i razmišljamo.

Ibrahim bin Edhem k.s. također je razmišljao o svom stanju. On je želio da bude derviš i posveti svoj život potrazi za Allahom, ali je bio vezan mnogim stvarima kojih se trebao odreći. Morao je odbaciti svoje kraljevstvo i zvanje sultana. Primio je poziv od Uzvišenog Allaha, ali još uvijek nije bio spreman da kaže: „Odazivam ti se Godpodaru i pokoravam Tvojim naredbama!“

Prisjećanje i spominjanje Allaha - zikrullah - jedan je od temelja sufijske prakse. Biti u zikru znači biti stalno svjestan prisutnosti Allaha. Ibrahim bin Edhem, u tom trenutku svog života, još nije bio spreman i sposoban za ovaj čin prisjećanja. Ipak Allah je tražio od njega da mu se približi.


Na putu ka Uzvišenoj Istini moraćete uložiti izvjesne napore i podnijeti izvjesne terete i bol. Allah vam je bliže nego vi sami sebi. On je rekao: „Između vas i Mene postoji 70000 zastora tame i svjetlosti, ali između Mene i vas nema zastora.“ On vam je bliži nego vi sami sebi!

Ako ne budete na ovakav način razmišljali o Njemu, možete pretražiti i cijeli svemir, ali Ga tako nećete naći; kao i ruski astronaut koji se nadao da će na mjesecu Boga ugledati, pa je na povratku morao izjaviti: „Oh, ja ne vidjeh Boga gore!“

On Ga mora potražiti u sebi...

Teško je vidjeti nešto kad vam je tako blizu. Vi Ga ne vidite upravo zbog Njegove prevelike blizine. S druge strane, ne možete vidjeti ni ono što je predaleko. Jednom neka mala riba priđe velikoj i reče: „Čula sam da ima nekakav okean, da li ti znaš gdje je i možeš li mi ga pokazati?“ Velika riba joj odgovori: „Ako želiš sagledati okean, moraš prvo iz njega izaći!“

U biti, nema ničega osim Uzvišene Istine, baš kao što riba ne može izaći iz okeana da bi ga vidjela, i nama je nemoguće izaći iz istine da bismo je sagledali.

Uzvišeni Allah kaže: „Bliži Smo vam od vratne žile kucavice.“ Allah vam je tako blizu, unutar vas samih i oko vas, okružuje vas sa svih strana. Kud god da se okrenete tamo je Allah, On je svuda oko vas. Vi ste poput riba u moru. No, ne možete možete vidjeti dok On ne odluči. On će vam se obznaniti na putu koji je primjeren vama i različit od iskustva drugih. Prema tome, vi nikada nećete biti u stanju potpuno prenijeti svoje iskustvo nekom drugom. Allaha ne mogu obuhvatiti Zemlja ni nebesa, ali može srce iskrenog vjernika. Božansko iskustvo dolazi iz tvoga srca. Allah Uzvišeni će vam se pojaviti u skladu sa vašim mogućnostima, to je različito za svakog od nas.

Drugom prilikom Ibrahim bin Edhem bijaše krenuo na izlet sa svojim podanicima. Kada su stigli, raznovrsnu hranu prostriješe ispred njega. Međutim, jedna vrana se obruši pravo na sofru i odnese im hljeb. Sultan Ibrahim naredi slugama da slijede tu vranu. Oni odmah uzjahaše konje i počeše je slijediti sve dok nisu stigli do čovjeka koji bijaše vezan za drvo. Oni vidješe kako vrana spusti hljeb u njegova usta.

Garda izvjesti Ibrahima o tome i on se odmah uputi do vezanog čovjeka. Kada stiže, upita ga: „Ko si ti i otkuda u ovakvom stanju?“ „Ja sam trgovac,“ čovjek mu odgovori, „hajduci su me presreli i opljačkali; već danima sam ovdje vezan. Svakog dana me hrani ova ptica, a kada ožednim pojavi se mali oblak, osvježi me kišom i ugasi mi žeđ.“

Kao što je govorio Isa a.s., ugledajte se na ptice. One izlaze rano ujutro i Uzvišeni Gospodar im obezbjeđuje opskrbu - nafaku. Potom se one, site, vraćaju u svoja gnijezda noću. Ptice ne moraju da rade za svoju opskrbu. Primjerom vezanog čovjeka, Allah je vidno predočio Ibrahimu da on ne mora biti vezan za svoj sultanat i ovaj dunjaluk, jer onima koji sve zarad Njega napuste, On direktno daje opskrbu.

Isa a.s. je napustio dunjaluk, on se potpuno prošao ovoga svijeta. Na kraju, sve što je Isa a.s. posjedovao bile su dvije stvari: češalj koji je koristio za češljanje brade i čaša iz koje je pio vodu. Jednoga dana on vidje starog čovjeka koji je češljao bradu svojim prstima i tada on baci svoj češalj. Drugom prilikom vidje čovjeka koji je pio vodu iz svojih ruku i tada on baci i svoju čašu.


Ibn Arebi k.s., koji se smatra jednim od najvećih šejhova u tesavvufu, na svom putovanju u Tunis sreo je predanog asketu - ribara. Ribar je živio u kolibi od blata. Lovio je svakog dana i sav ulov bi podijelio siromasima u selu, osim jedne riblje glave koju bi kuhao sebi za večeru.

Ribar postade derviš Ibn Arebije, a vremenom i šejh. Kada se jedan od ribarevih derviša odlučio da krene na put u Španiju, šejh - ribar zatraži od njega da posjeti Ibn Arebiju i zamoli ga da mu pošalje neku duhovnu uputu, jer je već duže vremena osjećao zastoj na duhovnom putu.

Čim je stigao u mjesto gdje je Ibn Arebija boravio, derviš se počeo raspitivati o njemu. Mještani toga grada pokazaše mu veliku palatu na vrhu brda govoreći: „Ono je kuća Šejh ul-Ekbera.“ Derviš nije mogao povjerovati svojim očima da veliki šejh, Šejh ul-Ekber, živi u pravoj sultanskoj palati, imajući u vidu u kakvoj skromnosti živi njegov šejh.

Oklijevajući, on se približavao palati. Usput je zapazio obrađena polja, bogate voćnjake, stada ovaca, koza i druge stoke. Svaki put kada bi upitao za vlasnika tih polja, voćnjaka i životinja, rekoše mu da sve to pripada Ibn Arebiji. Derviš se u čudu pitao kako može toliki dunjalučar biti sufija i šejh.


Kada derviša dovedoše pred Ibn Arebiju, sluge im prinesoše kolače i kahvu. Derviš mu kratko prenese poruku i molbu svoga šejha. On je bio šokiran i revoltiran kada mu je Ibn Arebija odgovorio sljedeće: „Prenesi svome šejhu da je njegov osnovni problem u tome što mu je srce još uvijek previše vezano za ovaj svijet.“

Kada se derviš vratio kući, šejh - ribar ga sa velikim žarom upita da se susreo sa Ibn Arebijem. S oklijevanjem derviš priznade da ga je posjetio. „Pa dobro, da ti je dao neki savjet za mene,“ upita ga šejh nestrpljivo.

Derviš je na sve načine pokušavao izbjeći da svome šejhu prenese Ibn Arebijine riječi. Za njega su one bile u velikom neskladu sa istinom, uzimajući u obzir Ibn Arebijino bogatstvo i luksuz u poređenju sa siromaštvom i asketizmom njegovoga šejha. Osim toga, Ibn Arebijine riječi bi mogle uveliko povrijediti siromašnog šejha ribara.




*** ***



Svaki od Poslanika je dobio specifično zaduženje. Uloga Isaa je bila da na ličnom primjeru pokaže napuštanje dunja­luka i nehajnost spram njega.

Riječi i djela Božijih Poslanika i Allahovih miljenika ne pripadaju njima. Oni više nemaju sopstvene volje. Oni samo izražavaju volju Allaha. Taj stepen mogu zadobiti i Allahovi prijatelji - evlije - nižega ranga. Oni gledaju, slušaju, govore, hodaju i djeluju sa Njime.

U tom smislu ni Isa a.s. nije imao vlastitu volju. On je bio izraz Allahove volje u smislu posebne uloge i cilja koji mu je bio određen. Ovo je moguće za ljude koji vole Allaha i koje Allah voli.

Kod Sulejmana a.s. Božanska snaga se manifestovala preko bogatstva i moći. Isa a.s. je bio sultan srca i duha - ruha, dok je Sulejman a.s. u svom namjesništvu objedi­njavao ovosvjetsku i duhovnu vlast.





Prijašnji sultan, Ibrahim bin Edhem, okrenuo je svoja leđa dunjaluku. Njegovo kraljevstvo, bogatstvo i moć, njegova odjeća i položaj, bijahu samo puki zastori između njega i Njegovog Stvoritelja. On ih izdera i odbaci. Naravno, on je morao te stvari prvo posjedovati da bi poslije bio u stanju da ih odbaci. Prihvatio je poziv Uzvišenog Hakka, odazvao se i krenuo putem koji mu je bio određen.

Ibrahim bijaše upućen ka sultanu istine, šejhu i svom budućem učitelju - muršidu. Pod njegovim budnim okom on započe najveću bitku ovoga svijeta - bitku protiv svoga nefsa.

U svrhu njegovog derviškog odgoja, šejh ga posla na duhovno putovanje - sejahat, da bi ga isprobao i da bi Ibrahimu postalo jasno stanje njegovoga srca.

Ova vrsta duhovnog odgoja - terbijeta - nalikuje čitanju izvjesne knjige. Kada je prvi put pročitate, razumjećete određene stvari; kada je još jednom pročitate, otkriće vam se nešto više, ali kada je po treći put budete čitali, stići ćete na još veći stepen razumijevanja. Šejh posla Ibrahima da čita knjigu svog dotadašnjeg života, ne bi li bio u stanju da je razumije sa višeg nivoa poimanja.


Ibrahim bin Edhem se jedne hladne zimske večeri vratio u svoj rodni grad Belh. Klanjao je noćnu molitvu u velikoj džamiji koju je sagradio dok je još bio sultan. Noć nosi izuzetnu važnost za duhovnog tragaoca. Vrijeme noćne molitve počinje otprilike sat i po poslije zalaska sunca i traje dva i po sata poslije toga. Nakon obavljene molitve - namaza, neki ljudi odlaze kući da bi bili sa voljenim osobama. Gledaju ih očima iskrenosti, smiruje ih čak i miris njihovih uvojaka. Ljubav prema porodici isto tako spada u vrstu predane ljubavi, ali ne smijemo zaboraviti da ta ljubav ne može biti na višem mjestu od ljubavi prema Allahu Uzvišenom. Poslanici i evlije često su provodili noći u djelima pobožnosti - ibadetu.

Nakon obavljenog noćnog namaza, Ibrahim nije imao kuda da ide. Tada pomisli: „Na kraju krajeva, ovo je Allahova kuća i ja sam je sagradio da bude otvorena za svakoga. Pronaći ću neko ćoše i provesti noć ovdje u ibadetu.“

No, ubrzo u džamiju uđe njen upravitelj - mutevelijahamd Allahu, zahvaljivao je svome Uzvišenom Gospodaru i sa svakim tupim bolom koji mu je zadavao udar o stepenice, a koje su išle naniže, on se sve više i više penjao duhovnim stepenicima pročišćenja. Kada je stigao do samog dna, on potpuno nesvjestan bola i raskrvavljene glave reče: „Ah, kud ne sagradih još sto stepenica!“


No, šta znači ta kušnja? Učitelj - muršid - testira učenike - muride - da bi saznao njihove mogućnosti i nivo njihovog znanja. Muršid ne može u svakom trenutku znati koliko su muridi napredovali i zato ih provjerava. Međutim, naš Uzvišeni Gospodar to zna i kušnje koje nam od Njega dolaze čisto su zbog toga da bi i mi saznali stanje našega nefsa duše koja putuje ka pročišćenju.

Najtežim iskušenjima su upravo podvrgnuti Allahovi Poslanici, Njegovi miljenici i oni koji, u Njegovo ime, vode druge putem spoznaje. Njihova dužnost je da nam zorno prikažu smisao čovječnosti - insantjeta - i smisao našeg boravka na zemlji.

Vremenom, Ibrahim bin Edhem je prošao sva iskušenja duhovnog putovanja - sejahata, te se zaputio nazad ka šeheru u kojem je njegov šejh boravio. Njegov šejh je to odmah osjetio - pravi šejhovi mogu znati takve stvari. On naredi svojim dervišima da odu do kapija grada i tamo dočekaju Ibrahima. Naime, on im je rekao sljedeće: „Ne dozvolite Ibrahimu da uđe u grad. Udarajte ga nogama i rukama, pljujte po njemu, tucite ga dok ne padne!“



Kada derviši prenesoše njegove riječi šejhu, on im reče: „Vidite, on još nije dosegao najviši mekam. On još uvijek nije zaboravio ono što je bio. Okus kraljevstva i sultanske moći još uvijek je ostao u njegovim mislima i sjećanju.“



*** ***



Mnoge godine nakon toga Ibrahim bin Edhem je proveo u putovanju - proseći hranu, uzimajući poduku od ovoga svijeta i podučavajući druge ličnim primjerom.

Jedne prilike mu nekakav čovjek ponudi vreću dukata. Ibrahim mu reče:“Prihvatiću tvoj dar samo ako si imućan čovjek.“ Čovjek izjavi da je bogataš, te ga Ibrahim poče ispitivati:

„Koliko je tvoje blago?“

„Posjedujem više od pet hiljada zlatnika,“ odgovori čovjek.

„Da li bi volio da imaš deset hiljada zlatnika?“ upita Ibrahim.

„Naravno!“ odgovori pohlepno bogataš.

„A da li bi volio da imaš dvadeset hiljada?“ nastavi Ibrahim.

„To bi zaista bilo sjajno!“ raspali se još veća pohlepa u čovjeku.

„Žao mi je, ali ja ne mogu primiti tvoj poklon,“ reče Ibrahim, pa nastavi: „Ti nisi imućan čovjek, ti si siromah, jer nisi zadovoljan sa onim što imaš unatoč tome što posjeduješ toliko dukata. Sa druge strane, ja nemam ništa, ali sam imućan čovjek, jer sam potpuno zadovoljan sa onim što mi je Uzvišeni Gospodar odredio i darovao.



*** ***



Jednoga dana Ibrahim je želio ući u javno kupatilo - hamam

Vidjevši da ne razumiju uzrok njegovih muka, Ibrahim im reče: „Ja ne plačem zbog toga što mi ne daju ući u hamam. Kada mi je čuvar zatražio da platim kartu, prisjetio sam se nečega što me je nagnalo na plač. Baš kao što nema ulaska u hamam bez plaćanja, nema ulaska u džennet bez dovoljno dobrih djela. Šta će se sa mnom desiti kada od mene zatraže da svojim dobrim djelima - sevabima - platim ulazak u džennet. Šta će sa mnom biti kada mi kažu: 'Pokaži sa čime si zavrijedio da uđeš u džennet!' Baš kao što su me ostavili da čamim pred vratima hamama, jer nisam imao da platim, odbiće me i sa džennetskih vrata, ako ne budem imao dovoljno dobrih djela. Zbog toga ja zapomažem i plačem.“

Kada malo promisliše o sopstvenim životima i djelima, i ljudi kojima se Ibrahim obratio počeše da plaču zajedno sa njim.

Kada je Ibrahim bin Edhem bio u posjeti gradu Basri, žitelji Basre ga upitaše: „Mada je Allah Uzvišeni rekao: 'Zovite me i Ja ću vam se odazvati,' mi zovemo i zovemo, ali nam se molitve ne primaju.“ Ibrahim im dade sljedeći odgovor: „Vaša srca su mrtva zbog deset loših osobina koje posjedujete. Allah ne prima dove onih čija su srca mrtva.“ Potom im on nabroja tih deset nedostataka:

1. Vi se pretvarate da uvažavate Uzvišenog Hakka, jer Mu ne dajete ono pravo koje Mu pripada. Morate izgarati u nastojanju da vratite Uzvišenom Hakku ono što Mu dugujete, pomažući siromašne i one sa potrebama.

2. Vi stalno učite Uzvišeni Kur'an, ali ne postupate po njegovim uputama. Morate to znanje sprovesti u praksu, morate djelovati u skladu sa onim što vjerujete.

3. Vi tvrdite da vam je šejtan otvoreni neprijatelj, a ipak mu se pokoravate. Nemojte ga slijediti.

4. Vi sebe smatrate sljedbenicima Muhammeda a.s., a ipak ne nastojite da slijedite njegov primjer.

5. Vi govorite da želite ući u džennet, a ipak ne činite ona djela za koja znate da otvaraju vrata dženneta.

6. Vi želite biti spašeni od vatre, a ipak čvrsto koračate prema njoj, svojim grijesima i lošim djelima sami sebe u nju bacate.

7. Vi svi znate da smrt neumitno dolazi i da će svaka duša, bez ikakve sumnje, iskusiti smrt, a ipak se ne pripre­mate za nju.

8. Vi zapažate i najmanje greške kod drugih, a slijepi ste za vlastite.

9. Koristite sve blagodati kojima vas Allah neprestano obasipa, a ipak niste na tome zahvalni, niti Mu izraža­vate zahvalnost hraneći one koji su u potrebi.

10. Stalno sahranjujete mrtve, kljanjate dženaze, a ipak ne uviđate da će jednoga dana i vama dženazu klanjati.

Allahovi Poslanici i evlije su poput ogledala. Baš kao što ogledalo pokazuje prljavštinu na našim licima, oni ukazuju na prljavštinu u našim srcima, naše obmane i griješenja.

Stara mudrost kaže: „Očistite svoje lice umjesto da krivite ogledalo.“ Na žalost, većina od nas će radije razbiti ogledalo nego promijeniti svoje loše navike.

Ibrahim bin Edhemove riječi otvarale su oči i srca onih koji bi ih čuli. I dan danas one su inspiracija, duhovno nadahnuće i ohrabrenje za iskrene duhovne putnike -salike. Sve do Sudnjega Dana njegov primjer će svijetliti onima na duhovnom putu...