ZIKRULLAH KAO GLAČALO SRCA

ZIKRULLAH KAO GLAČALO SRCA

(ZIKRULLAH I ČIŠĆENJE SRCA)

Najpogodnije mjesto da započnemo ovu studiju je govor 213. u Nahdžul-belagi. Imam u početku navodi ajete iz Kur’‘ana u kojima se spominje zikr, a potom ih komentariše. To su slijedeći ajeti: "...ljudi koje ni prodavanje ni kupovanje ne mogu odvratiti od zikrullaha." (En-Nur, XXIV: 37) [29] Imam Ali komentira: "Zaista je Allah zikrullah učinio onim što glača (čisti) srca, njima čuju ona [30] koja su bila gluha, vide ona koja su bila slijepa i pokoravaju se ona koja su se opirala... Zaista postoji posebna grupa (ehl) koja pripada zikru, prihvatili su zikr umjesto ovog dunjaluka tako da ih prodavanje ni kupovanje (bilo kakva trgovina) ne mogu od prisjećanja odvratiti. Oni dane svoga života u zikru provode ... kao da su potpuno napustili ovaj svijet radi ahireta, i kao da su već tamo, osvjedočavajući se u ono što je iznad ovog svijeta...

U ovom odlomku, značajno je osvrnuti se na to da je Imam nazvao zikr "onim što glača srca", riječ džila dolazi od glagola džala, čije je osnovno značenje postati jasan, objelodanjen, otkriven. Ovdje da se radi o tome da organ svijesti postaje jasan, tj. duhovno srce postaje čisto te postaje ogledalo koje odražava ‘‘uzvišenu’‘ istinu, u isto vrijeme otkrivajući svoje unutarnje, skrivene dubine, i tim putem iznosi na svjetlost ‘‘unutarnje’‘ istine. Zikr je ovdje predstavljen kao ono što razjašnjava duhovno viđenje, "srca" koje se ne može, jednostavno, poistovjetiti sa spoznajom moći razuma, a još manje sa organima čulne percepcije. Kur’‘an nam ukazuje na dublji značaj srca i njegovog posebnog načina ‘‘viđenja’‘: "Zar oni nisu putovali zemljom da zadobiju srca koja će razumijevati i uši koje će čuti? Zaista, nisu oči slijepe, već su slijepa srca u prsima". (Sura Al-Hajj, XXII: 46)

I opet: "Oni posjeduju srca kojima ne razumijevaju, oči kojima ne vide, uši kojima ne čuju. Oni su kao stoka, ma još gore od toga. Zaista oni su nehajni (el-ghafilun)". Na kraju ovog ajeta se spominje riječ ‘‘nehajni’‘ (gafilun), i to nas vraća zikru, jer je gafil suprotan zakiru; a ajet koji slijedi odmah potom je jedan od najvažnijih ‘‘metodologičkih’‘ temelja sufijske prakse zikra: "Allahu pripadaju najljepša Imena, pa Ga prizivajte po njima. A prođite se onih koji Njegova Imena poriču (blate): kako budu radili biće im i plaćeno". (Sura Al-Araf, VII:180)

Odnos između zikra (prisjećanja) i srca je jasno potvrđen u slijedećim ajetima: "...oni koji vjeruju i čija srca nađoše mir u zikrullahu (prisjećanju Allaha); pa zar se srca ne smiruju u zikrullahu?" (Sura Ar-Rad, XIII:28) i također u slijedećim ajetima: "Zaista u tome je podsjetnik (zikra) za onoga ko srce ima." (Sura Kaf, L:37) "Pravi vjernici su oni čija se srca tresu od jeze kada se Allah priziva." (Sura El-Anfal, VIII:2)

Ili oprečno: "Da li je onaj čija je prsa Allah otvorio za predanost (islam), te on slijedi svjetlost svog Rabba, (isti kao onaj koji ostaje zatvoren za predanost, nepokoran u tami)? Pa najteža nesreća neka padne na one čija su srca otvrdnula za zikrullah (prisjećanje Allaha), oni griješe načisto". (Az-Zumar, XXXIX: 22)

Suprotno tome, ajeti koji slijede govore o srcima koja su ‘‘omekšana’‘ za zikrullah: "Allah je objavio najljepši govor, Knjigu (koja sadrži u sebi) sličnosti (djelove koji sliče jedni drugima) i sparene (prijetnje i obećanja) od kojih se ježe kože onih koji se plaše svoga Gospodara; pa se njihove kože i srca smekšavaju za zikrullah.". (Az-Zumar, XXXIX:23)

Imam Alijev komentar 37. ajeta sure An-Nur, iznad, trebao bi se posmatrati kao ono što baca svjetlost na sve ajete Kur’‘ana koji govore o ‘‘razumijevanju’‘ – ili duhovnoj viziji koja je, u principu, dostupna srcu; i koji smatraju zikrullah načinom da se ovaj srčani potencijal provede u stvarnosti: srce se treba ‘‘izglačati’‘ zikrullahom. Imamov komentar ovdje, ustvari, je eho i potvrda riječi Poslanika, a.s., često citiranih u sufijskim krugovima: "Za sve postoji glačalo (bikala); a glačalo srca je zikrullah.

Stvarna praksa, djelovanje, ili niz redovnih djelatnosti ovdje su nam jasno predočeni – da to, na bilo koji način, ne izuzima zikr kao svjesnost ili stanje prisjećanja. Ovo ‘‘glačanje’‘ o kome govorimo se može razumjeti kao pročišćavajuća misao, razmišljanje i meditacija, u jednu ruku; i kao redovna metodička praksa, u drugu, bilo da ono uzima oblik slavljenja (tesbih), uzdizanja (tamdžid), hvaljenja (tahmid), posvećivanja – sanktifikacije (takdis) ili zikra u užem smislu, to jest, prizivanja Božijih imena, putem koga se otklanja hrđa zaborava.

Imam Ali, također u svom komentaru, govori o posebnoj grupi ljudi koji pripadaju zikru, nazivajući ih EHL. Moramo napomenuti da je i Poslanik, a.s., govorio o ehl el-zikru u hadisu koji nam donosi imam Buhari u Sahihu: "Allah ima meleke koji lutaju drumovima tražeći ehl el-zikr, i kada nađu grupu ljudi (kaum) koja priziva Allaha, pozovu jedan drugog: dođite da čujete ono za čim žudite".

Na isti način, ako uzmemo u obzir jednog od najvećih članova kauma – jedno od imena kojim se sufije nazivaju – Rumija, doći ćemo do poetskog izraza srčanog lika koji se glača zikrom. Običaj je kraljeva, govori Mesnevija, da naprave mjesto sufijama nasuprot sebi, ‘‘jer oni su ogledalo duše, i bolji od ogledala prsa izglačanih prizivanjem i meditacijom, tako da ogledalo njihovih srca prima čiste, praiskonske likove.

Drugi aspekt ovoga glačanja srca trebalo bi razmatrati – ovoga puta usmjeravajući pažnju na prirodu ‘‘viđenja’‘ koje doživljava srce koje je pročišćeno zikrom i oživljeno vjerom. Sa stajališta imama Alija, ovo viđenje je Božansko. Mogućnost ovog viđenja je potvrđena u odgovoru imama Alija provokativnom pitanju Dhiliba el-Jamanija: Naime, Jamani ga je upitao: ‘‘Da li si ti vidio svoga Gospodara?’‘ Imam mu je odgovorio: ‘‘Zar da ja obožavam ono što ne vidim?’‘ Dhilib je potom upitao: ‘‘Kako Ga ti vidiš?’‘ Imam je odgovorio: ‘‘Oči Ga ne vide očnim vidom, ali Ga srca vide realitetima vjere’‘.Ovaj važan iskaz može se povezati sa komentarom Imama o utjecaju zikra na srce, i oboje ih posmatrati kao komentar jednog od najvažnijih – i čvrsto potvrđenih (verifikovanih) – hadisa Poslanika, a.s., u vezi sa sufijskom metafizikom. Radi se o slijedećem svetom govoru (hadisi kudsi) u kojem Allah govori jezikom Poslanika, a.s.: "Moj rob Mi se približava putem onoga od čega mi nema ništa draže, ono što sam učinio obaveznim za njega (farzovi). Moj rob nikada ne prestaje da Mi se približava putem dobrovoljnih djela (nafila) sve dok ga ne zavolim. A kada ga zavolim, Ja postajem sluh kojim on čuje, vid kojim on vidi, ruka kojom on hvata, i stopalo kojim on ide."

Ovdje se može primijetiti uzajamna potvrda između izreke imama Alija i ovog hadisi-kudsija: putem zikra – van dužnosnog djela par exallence – naše viđenje se misteriozno asimilira u Božansku stvarnost; i, kao posljedica, toga naše srce doseže duhovnu viziju. Ali tada se srce, centar naše svijesti, ne može više posmatrati u svojoj čisto relativnoj, ljudskoj dimenziji: njegova ‘‘tajna’‘ suština (sirr) je uistinu povezana sa Božanskim, i samo je ona ta koja može vidjeti kao što Allah vidi, i najposlije ‘‘vidi’‘ samoga Allaha. Kao što je Ebu Talib al-Makki napisao: ‘‘Niko ne vidi Njega, Kome nije ništa slično, osim Onaj Kome nema ničeg sličnog.’‘Ako je istina da Allah misteriozno ulazi u ljudsku djelatnost opažanja, koja je prikladna vanjskim čulima, onda a fortiori, uzvišena djelatnost duhovne svjesnosti – vizija Božanskog – nije u stvarnosti viđenje Allaha od strane čovjeka, već viđenja Allaha Allahom, koje se odvija kroz srce, a ne od strane čovjekovog srca! Na taj način je Allah Onaj Koji ‘‘vidi’‘ i Onaj Koji je ‘‘viđen’‘. U skladu sa uvriježenim sufijskim tumačenjem ajeta: ‘‘tako mi svjedoka-posmatrača i onoga što posmatra’‘ (Al-Burudž XXXV:3) Allah je Onaj Koji svjedoči-posmatra (šahid) i Ono posmatrano (mašhud). Naprimjer, Al-Kašani piše u svojim ezoteričkim studijama (pogrešno pripisanim Ibn Arebiju) da čovjek nestaje u svom osvjedočenju tako da je Allah Onaj Koji posmatra Sebe kroz čovjeka, čija je odvojena svjesnost ugašena, na taj način da ‘‘On preuzima identitet svjedoka, i među njima nema više nikakve razlike osim u pojmovima idejnog izraza.’‘

Ova rasprava anticipira naše posljednje poglavlje, u kojem ćemo govoriti o krajnjim plodovima zikra, pojmovima duhovne realizacije putem samoponištenja. Za sada, neka središte ostane na relativnijem aspektu srčanog viđenja Allaha, u kome Božansko Biće postaje jasno prisutno u srcu, putem vjerskih realiteta. Ovdje posreduje unutarnji aspekt ljudske svjesnosti, a objekat viđenja je Božanska Realnost. Drugačije rečeno, duboka vjera otkriva objektivno prisustvo Božanskog, prisustvo koje je svestrano i neodvojivo, i koje čini ontološku realnost svih postojećih stvari. Kao što Imam kaže u svojoj Kumejl dovi: "Tako mi Tvoje Veličanstvenosti (‘‘aomatika), koja je ispunila sve stvari... Tako mi Imena Tvojih koja su ispunila temelje svih stvari, tako mi Tvoga znanja koje obuhvata sve stvari, tako mi svjetlosti Lica Tvoga, kojim su sve stvari osvijetljene..."

Ništa ne može postojati bez ‘‘temelja’‘, ontološke infrastrukture koja je ispunjena Imenom ili Božijim Imenima. Ono što sačinjava istinsko biće i pozitivni kvalitet svake manifestovane stvari je, na taj način, najposlije, Božije ime ili kombinacija Imena. Ispravno vidjeti ‘‘stvari’‘ znači vidjeti Božanske kvalitete (sifate) koji se kroz njih manifestuju, to jest vidjeti ih kao egzistencijalne odraze osnovnih realiteta; kao mnoštvo tedželijata ili teofanija, samo-otkrivajuće Božanske stvarnosti. Tako da ‘‘srce’‘ pročišćeno prisjećanjem (zikrom) vidi Allaha u svemu.

Ovo viđenje Božanskog u svim stvarima proizilazi iz dva principa potvrđena u Kur’‘anu; prvi koji se tiče božanskog ‘‘objekta’‘, koji je objektivna, metafizička priroda stvarnosti, i drugi koji se tiče ljudskog subjekta, i mistične asimilacije te realnosti. S jedne strane, ništa što postoji, pa čak i najizvanjskiji aspekt materijalnog postojanja, ne može biti isključen iz božanske stvarnosti, jer: On je Prvi (Ewel) i Posljednji (Ahir), Vanjski (Zahir) i Unutarnji (Batin). (Sura Al-Hadid, LVII:3) Gdje god da se okrenete, tamo je Lice Allaha (Al-Bakara, II:115) I s druge strane: "Mi ćemo im pokazati Naše znakove na horizontima i u njihovim dušama, dok im ne postane jasno da je On Stvaran". (Sura Fussilat, XLI:53)

Samo srce, pročišćeno zikrom, može razotkriti ove znakove, i na taj način ‘‘vidjeti’‘ Allaha u svemu i svugdje, ali mogućnost ovoga viđenja, ni na koji način, ne uključuje reduciranje božanskog realiteta na nivo čulnih fenomena. Kao što imam Ali kaže u svome prvom govoru u Nahdžul-belagi: "Allah je u svakoj stvari, ali ne putem združivanja; i drugačiji od svega, ali ne putem odvojenosti." Ovo Allahovo ‘‘svjedočenje’‘ (maijja) ne uključuje nikakvu relativizaciju Allaha, niti združivanje (mukarana) Božanske realnosti i pojavnog svijeta, a ni umanjivanje Božanske transcendencije. Suptilna kombinacija ovih ideja može poslužiti kao komentar ajetima Kur’‘ana koji govore o Božanskoj imanentnosti, tajanstvenom Allahovom prisustvu u svim stvarima, a također i Božanskoj transcendentnosti. To su ajeti koji potvrđuju da nam je On apsolutno blizu, pa makar i mi bili beskrajno daleko od Njega. S jedne strane: "Bliži smo vam od vratne žile kucavice". (L:16) A s druge strane: "...nema ništa poput Njega". (CXII: 3-4)

Ništa što postoji ne može se odvojiti od sveobuhvatne Božanske stvarnosti, a ipak ta stvarnost nema zajednička mjerila sa bilo čime što postoji. Njegova Jednoća, u isto vrijeme, uključuje i isključuje sve stvari, i stoga potvrditi Božansku Imanentnost unutar svijeta – Njegovo bitisanje ‘‘sa svakom stvari’‘ – ne uključuje umanjenje Njegove transcendentnosti; i obrnuto, potvrditi Njegovu transcendentnost iznad svijeta – Njegovo bitisanje ‘‘drugačije od svake stvari’‘ – ne uključuje Njegovo odsustvo iz svijeta. Sve ovo uključuje Njegova Jednoća, baš kao što negira bilo kakvo numeričko jedinstvo: Allah je Jedan, sa stanovišta Imama, ne u smislu zbrajanja ili čisto numerički ‘‘jedan’‘, jedinka ili entitet među drugim jedinkama, već na taj način da Njegova Jednoća ne dozvoljava ništa ‘‘drugo’‘. Imam to objašnjava na drugom mjestu, kada se kritički odnosi prema onome koji kaže ‘‘jedan’‘ a ima na umu numeričku kategoriju. To se ne može dozvoliti jer ono što nema drugog ne ulazi u kategoriju brojeva.

U drugom govoru, Imam govori o drugom aspektu Božanske imanencije, ovog puta koncentrišući se na prirodu svjesnosti o Božanskoj stvarnosti koju ljudski razum može posjedovati. Ovo nas vodi nazad do pitanja: kakvo je to viđenje Allaha moguće ljudskom biću? "Neka je Allah hvaljen, On Koji je prisutan u skrivenoj nutrini stvari", i Čije se Biće otkriva u znakovima manifestiranih stvari. Oko posmatrača ne može Ga vidjeti, te stoga oko koje Ga ne vidi ne može poricati Njegovo postojanje, [49] niti Ga može vidjeti srce koje potvrđuje Njegovu realnost. On je najuzvišeniji, ništa nije tako Uzvišeno kao On; ali On je tako blizu u Svojoj prisutnosti, da ništa nije bliže od Njega... Allah nije dao sposobnost razumu da definiše Njegove kvalitete, ali On, isto tako, nije zastro razum od suštinskog znanja o Sebi.

U jednu ruku, ovaj odlomak nam kazuje da ljudsko znanje ne može definisati i a fortiori znati Božanske kvalitete; a u drugu, da je ‘‘suštinsko znanje’‘ o Njemu ipak dostupno. Kako se ova, očita, kontradikcija može razriješiti? Nastojeći da razriješi ovaj paradoks, čovjek se približava još jednom ključnom aspektu zikra, a to je rekolekcija, prisjećanje, prepoznavanje – drugim riječima, čovjek tu sklapa, sastavlja, fragmente znanja koji već postoje, ali su zaboravljeni; dakle, prepoznajemo ono što smo već znali, i upravo zato smo u stanju da ga ‘‘opet’‘ spoznamo. Ovaj pristup znanju putem prisjećanja često se može naći u izrekama Imama. Naprimjer, u govoru br. 1 nalazimo slijedeću frazu: "Najpreče u vjeri je znanje o Njemu (ewel el-din ma’‘rifetuhu)". Riječ ewel, bukvalno znači ‘‘prvi’‘, i može se razumjeti kao početna tačka, temelj i stoga najpreči segment vjere. Što se tiče riječi ma’‘rifa, ona ne znači samo znanje, ona isto tako označava ‘‘prepoznavanje’‘; implikacije ovoga su jasne, osnova svih vjerskih orijentacija je čovjekovo već postojeće znanje o Božanskoj stvarnosti: čovjek prepoznaje, tj. ‘‘ponovo saznaje’‘ ono što je uvijek znao u najdubljem nivou svijesti.

Dalje, u ovom istom govoru – koji je zaista od temeljne važnosti u Nahdžul-belagi – kaže nam se da Allah čovječanstvu šalje "svoje Poslanike, jednog za drugim, da bi ona (njegova stvorenja) ispunila smisao Njegove kreacije; podsjećajući ih na Njegovu milost koja je zaboravljena, te da ih opomene putem upute (u Svoju objavu); i da im otkrije skrivena blaga razuma..."

Ova ‘‘skrivena blaga’‘ se mogu poistovjetiti sa znanjem Božanskih istina koje su spuštene (urezane) u čovjeka, u praskozorje stvaranja, istine koje je čovječanstvo potvrdilo u ezelu: "I kada je Gospodar tvoj iznjedrio (priznanje) od djece Adamove, iz njihovih kičmi i sjemena, i učinio da oni posvjedoče o sebi: Zar Ja nisam vaš Gospodar? Oni rekoše: Jesi, mi svjedočimo. (Ovo je) da na Dan Proživljenja ne biste rekli: Zaista o ovome nismo bili svjesni." (VII: 172)

Ove Božanske istine mogu se razumjeti i u vezi sa Božanskim Ruhom (duhom) koji je udahnut u čovjeka pri stvaranju ljudske duše: Onda On dade oblik (čovjeku) i udahnu u njega od Svoga Ruha (XXXII: 9); zatim kod ‘‘imena’‘ kojima je Allah podučio Adema: I On poduči Adema imenima svim ... (II: 31); i o fitretu, primordijalnoj prirodi čovjeka, načinjenom po uzoru na Božansku prirodu... "Allahova priroda (fitrat Allah), u skladu sa kojom On stvori čovjeka." (XXX: 30)

Prema tome, iskonska primordijalna priroda ljudske duše se može smatrati kao duša koja u sebi nosi samu suštinu – znanje o Allahu – koje je cijelo čovječanstvo posvjedočilo u ezelu, u zavjetu (mithak) koji smo već naveli ranije. Ovo poistovjećivanje između fitreta i znanja o Allahu je razjasnio peti Imam u njegovoj izreci koju je citirao Al-Khui, komentarišući riječi Imama:

Pitali su imama Al-Bakira o značenju ajeta u Kur’‘anu... "Allahova priroda, u skladu sa kojom On stvori čovjeka". On im objasni: "On ih je tako stvorio (da je njihova iskonska priroda) u skladu sa tawhidom i zavjetom, o znanju o Njemu, (kada su posvjedočili) da je On, zaista, njihov Gospodar."

Prema tome, znanje o Allahu suštinski definiše ljudsku prirodu i zbog toga ljudski razum nije zastrt, kao što je to Imam naveo, od suštinskog znanja o Allahu. Ali, mada je to znanje urezano (pohranjeno) u ljudsku prirodu, zaboravnost (gaflet) je postala druga ljudska priroda. Po riječima Kur’‘ana, sami tok vremena zamućuje i tako ‘‘stvrdnjava’‘ srce. Slijedeći ajeti govore o te dvije stvari: stvrdnjavanju srca tokom vremena, što se može poistovjetiti sa gafletom, tj. drugom prirodom čovjeka, i, nasuprot tome, srce koje je u zikrullahu, prisutno ovdje i sada: "zar nije došao trenutak za vjernike da se srca njihova smekšaju (otvore) prema zikrullahu, i onome što je od Istine otkriveno i da ne budu kao oni kojima je ranije knjiga data, pa im je rok produžen, tako da su im otvrdnula srca; te su mnogi od njih zlikovci. (LVII: 16)

Da bi se zaliječila ova zaboravnost, potrebno je više od jednostavnog podsjećanja, u smislu puke informacije, ili elemenata formalnog, konceptualnog, diskurzivnog znanja. Nijedan broj informacija koje dolaze izvana ne može dovesti do znanja o Allahu; više je to stvar integralnog prisjećanja, duhovnog osvještavanja, koje izvire iz naše nutrine i kristališe se u kontaktu s objavom koja dolazi izvana, i tako još jednom, našem srcu i umu aktualizira unutarnje znanje o Allahu, znanje koje je zakopano duboko u razumu.

Ipak, ne postoji zajednički mjeritelj između svjesnosti o Allahu i običnog empiričkog znanja o fenomenima. Neuporedivost ove dvije vrste znanja je izražena u slijedećoj izjavi imama Alija:

"Hvaljen neka je Allah Koji je dobro znan (ma’‘ruf) mada Ga ne vidimo."

Paradoks ove izjave je zaoštren slijedećom formulacijom istoga principa: "Putum stvari njihov Stvoritelj manifestuje Sebe razumima i putem tih (istih) stvari On je zaklonjen od očnoga vida."

S jedne strane, sve što je stvoreno je zastor, u tom smislu što ono zaklanja Njegovu Suštinu od očnoga vida, ali, sa druge strane, sve stvoreno ne može da ne manifestira Njega, svjedočeći o Njegovoj kreativnosti, otkrivajući nešto od Njegovog realiteta – što je jasno čak i razumu u njegovom ograničenom stanju, a žestoko samoobjelodanjujuće srcu prosvijetljenom i pročišćenom zikrullahom.

Slijedeći stihovi jednog od najvećih učitelja sufijskog ma’‘rifeta Ibn Adaullaha, su zaista prikladni kontekstu ovog izlaganja. Oni ilustruju ono što se inače smatra Imamovim stanovištem: da ono razjašnjava samu Objavu te anticipira i unaprijed oblikuje kasnije sufijsko mišljenje. Ovi aforizmi se mogu posmatrati kao serije komentara o paradoksu koje je Imam opisao tako jasno i sažeto. U jednu ruku, Allah je zaklonjen od očiju, i tako zastrt stvarima, ali u drugu, te stvari u biti ne postoje.